Igra je sastavni dio dječjeg života i kao takva predstavlja najprirodniju i veoma značajnu aktivnost djeteta. Postoje brojne definicije igre, međutim sve se slažu u činjenici da se igra po nekim karakteristikama razlikuje od svih ostalih aktivnosti koje prate život malog djeteta. Te karakteristike koje igru čine tako posebnom su da je igra slobodna, spontana aktivnost koja se događa bez ikakve vanjske nužnosti. Djetetova želja za igrom proizlazi iz unutrašnje potrebe i ima svoju logiku koja se može razlikovati od logike odraslih. Igra omogućava djetetov socijalni, emocionalni, kognitivni i fizički razvoj, ali i učenje. Igra je važan moment učenja i to moment u kojem dijete najviše može učiti jer je motivirano samom aktivnošću. Igra je aktivnost u kojoj dijete određuje tempo, materijale, intenzitet i trajanje. Ali, najvažnija karakteristika igre je da dijete u igri uživa, osjeća se dobro i zadovoljno. Tu značajku igre, odrasli bi uvijek morali uvažavati.
Igra se razlikuje, ovisno o dobi djeteta, o broju igrača, ovisno o predmetima koje dijete bira, ali važno je znati kako nema „prave“ i „krive“ , „loše“ i „dobre“ igre. Svaka igra je prava i dobra ako ju bira dijete i ako je u toj igri zadovoljno. Najočitija podjela igre vidi se u načinu na koji dijete koristi igračke i po broju ljudi koje uključuje u svoju igru. Tako postoji manipulativna igra kao što je lupkanje međusobno dva predmeta, presipavanje pijeska u kanticu, vrtnja tanjurića i sl. Funkcionalna igra je ona u kojoj dijete koristi predmete (igračke) na funkcionalan način (npr. auto vozi, avion leti, beba se vozi u kolicima). Simboličku igru karakterizira igra „kao da“. Npr. dijete se sa olovkom igra „kao da“ je kuhača ili beba se stavlja u kutiju od cipela koja „kao da“ je krevetić. Dijete se može igrati samo, sa jednim odraslim ili sa vršnjakom ili sa skupinom vršnjaka. Igra u kojoj se uključuje drugi znatno je kompliciranija od igre sa samim sobom. Za igru sa drugim, dijete mora prepoznati drugog kao potencijalnog partnera, obraćati pažnju na ono što drugi radi, ubaciti se u tuđu aktivnosti, imitirati, odgovoriti na način da se igra nastavi, te razumjeti i slijediti pravila igra. Sve navedeno su i razlozi zašto se neka djeca igraju sama – zato što im je još uvijek teško slijediti drugoga.
Uloga odraslih u igri malog djeteta je jako važna. Odrasli može biti prepoznat kao dobar partner u igri samo ako slijedi igru djeteta. Čak i u igri koja se odraslima čini neprimjerena i razvojno neprikladna. Zašto? Razlog je vrlo jednostavan. Igra koju bira dijete sa sobom nosi motivaciju – motivaciju koja se može iskoristiti za učenje različitih vještina. Evo primjera: ako volite gledati nogomet vrlo lako ćete zapamtiti imena igrača, pravila nogometa, lige prvaka i sve velikane ovog sporta. A kada gledate sport koji ne volite, npr. tenis, sa puno muke ćete naučiti pravila tenisa, pojmove koji se u tenisu koriste, igrače i sl. Tako i mala djeca, ona uče iz onoga za što imaju interes i motivaciju Da bi mogli slijediti dijete odrasli mora djetetovu igru promatrati i osluškivati. Promatrati znači prepoznati stvari koje su djetetu zanimljive i za koje ima interes. Tek tada odrasli se može uključiti i razvijati zajedničku igru. Osluškivati znači prepoznati kada se dijete voli igrati, što dijete govori tijekom igre, koristi li geste, pogledava li prema odraslima, koliko u igri „glumi“. Igrajući se tako da se slijedi dijete ustvari se poštuje ona glavna karakteristika igre, a ta je da je igra slobodna aktivnost. U takvoj igri dijete je samostalno, ono bira, a ne ovisi. Također djetetu je puno lakše ako ga prati odrasli i duže će se zadržati na takvoj igri. Slijediti dijete u igri znači i stavljati pred dijete nove izazove, promijeniti niz u igri, praviti se „da ne razumijete“ kako treba nastaviti , ali sve to u kontekstu igre koju je odabralo samo dijete.
Najvažniji kriterij za uspjeh ovakve zajedničke igre koja potiče razvoj malog djeteta je obostrana opuštenost, uživanje i zabava, a upravo ove karakteristike razlikuju igru od ostalih svakodnevnih aktivnosti kroz koje prolazi malo dijete i njihovi roditelji.
Ana-Marija Bohaček, prof.defektolog
Izvor: www.hurid.hr